Veliki i moćni ruski jezik: odakle psovke. Opasnost od psovki

Psovke, psovke, nepristojni izrazi dvosmislena su pojava. S jedne strane su slabo obrazovani i nekulturni ljudi koji ne mogu ni dvije riječi sastaviti a da ne opsuju, s druge strane su prilično inteligentni i obrazovani ljudi ponekad i psuju. Ponekad te riječi same izlete iz naših usta. Uostalom, postoje situacije kada je nemoguće na drugi način izraziti svoj stav prema onome što se događa...

Dakle, shvatimo što je ovaj fenomen i odakle je došao.

Mat je vrsta psovke u ruskom i drugim jezicima. U društvu se psovanje općenito osuđuje i doživljava negativno. A ponekad se to može smatrati i huliganstvom. Osim toga, postoje slučajevi kada su psovke korištene u djelima klasičnih autora poput Puškina (da, da! Teško je za povjerovati, ali je istina), Majakovskog itd.

Ako netko nekoga ili nešto prekrije beskrajnim nizom psovki, i to na svoj zamršen način, onda se to zove “trokatna opscenost”.

Podrijetlo

Postoji mišljenje da su psovku u našu zemlju donijele tatarsko-mongolske horde. I da do ovog trenutka u Rusu uopće nisu poznavali psovke. Naravno, to nije tako. Jer pozicija u duhu "sve nam je gadno donijeto izvana" vrlo je zgodna, a tako karakteristična za mnoge od nas.
Nomadi s tim nemaju ništa, jer... nisu imali običaj psovati. Ova činjenica još u 13. stoljeću zabilježio talijanski putnik Plano Carpini, koji je tada posjetio srednju Aziju. Napisao je da Tataro-Mongoli uopće nemaju psovke, i obrnuto, Rusi ljetopisni izvori Oni nam govore da je psovka bila raširena u Rusiji mnogo prije hordskog jarma.
Suvremeni opsceni jezik vuče korijene iz daleke jezične antike.

Najvažnija psovka je riječ x**, ista ona koja se nalazi na zidovima i ogradama diljem svijeta :)

Ako uzmete ovu legendarnu riječ od tri slova, onda joj odgovara i riječ "kurac". Na staroruskom "pokherit" znači prekrižiti križ po križ. A riječ "njen" znači "križ". Navikli smo misliti da se ovom riječju označava muški spolni organ, uz tu istu troslovnu psovku. Činjenica je da se u kršćanskoj filozofskoj simbolici križ na kojem je razapet Isus Krist ne promatra kao instrument sramotnog pogubljenja, već kao pobjeda života nad smrću. Tako se riječ "njen" u Rusu koristila u značenju riječi "križ". Slovo "x" na ruskom je označeno u obliku linija koje se presijecaju, a to nije samo tako, jer Krist, kršćanstvo, hram, kher (križ). Postoji i mišljenje prema kojem rečenica “Jebite se svi!” izmislili su branitelji slavenskog poganstva. Vikali su to, psujući kršćane koji su im došli usaditi vjeru. Izvorno je ovaj izraz značio kletvu, da parafraziramo možemo reći da su značili “Idi na križ!”, tj. neka budeš razapet kao tvoj Bog.” Ali u vezi s pobjedom pravoslavlja u Rusiji, izraz "križ" prestao je imati negativno značenje.

U kršćanstvu se, na primjer, psovanje smatra velikim grijehom, a isto je iu islamu. Rusija je prihvatila kršćanstvo kasnije od svojih zapadnih susjeda. Do tog vremena psovka je, zajedno s poganskim običajima, bila čvrsto ukorijenjena u ruskom društvu. Dolaskom kršćanstva u Rusiji počela je borba protiv psovki. Pravoslavlje je objavilo rat psovkama. Bilo je slučajeva kada su u staroj Rusiji ljudi koji su ružno govorili bili kažnjavani bičevima. Psovka je bila znak roba, smrdljivca. Vjerovalo se da plemenita osoba, i to pravoslavna, nikada ne bi psovala. Prije stotinjak godina osoba koja se u javnosti ružno izražavala mogla je biti privedena u policijsku postaju. I Sovjetska vlast vodio rat s psovačima. Prema sovjetskom zakonu, nepristojan jezik na javnom mjestu trebao je biti kažnjiv novčanom kaznom. Zapravo, ova kazna se vrlo rijetko koristila. Zajedno s votkom, psovanje se u to vrijeme već smatralo određenim atributom hrabre hrabrosti. Policija, vojska i visoki dužnosnici su se svađali. Najviši menadžment ima “jaku riječ” i još uvijek je u upotrebi. Ako voditelj koristi psovke u razgovoru s nekim, to znači posebno povjerenje.

Samo u inteligentnoj sredini psovanje je bilo znak neukusa. Ali što je s Puškinom, kažete, i Ranevskom? Prema suvremenicima, Puškin u životu nije koristio grube izraze. No, u nekim njegovim “tajnim” djelima možete pronaći psovke. Bilo je to naprosto šokantno – pljuska profinjenom društvu koje ga je odbacilo. Joj, kako si uglađen - pa evo mog “seljačkog” odgovora. Za Ranevskaya, psovanje je bilo sastavni dio njezine boemske slike - slike, kako se sada kaže. Za ono vrijeme to je bilo izvorno - iznutra vrlo suptilna priroda, izvana se ponaša kao muškarac - puši smrdljive cigarete, psuje. Sada, kada se psovke čuju na svakom koraku, takav trik više neće uspjeti.

Općenito, lingvisti smatraju da su korijeni psovki u mnogim indoeuropskim jezicima, ali su se one uspjele istinski razviti samo na našim prostorima.

Dakle, tri glavne psovke koje označavaju muške i ženske spolne organe i sam spolni čin kao takav. Zašto su te riječi, koje u osnovi znače stvari svojstvene svim živim bićima, na kraju postale psovke? Očito su naši preci pridavali veliku važnost veliki značaj reproduktivna funkcija. Riječi koje su označavale reproduktivne organe dobile su magično značenje. Bilo ih je zabranjeno izgovarati uzalud, kako se ne bi oštetili ljudi.

Prvi prekršitelji ove zabrane bili su čarobnjaci koji su se bavili bajanjem na ljude i radili druge dražesne stvari. Poslije su taj tabu počeli kršiti oni koji su željeli pokazati da im zakon nije pisan. Postupno su počeli koristiti prostote samo tako, iz punoće osjećaja, na primjer. Istodobno se sve to razvijalo, a glavne su riječi dobile masu riječi izvedenih iz njih.

Postoje tri glavne lingvističke verzije uvođenja psovki u ruski jezik, temeljene na istraživanju provedenom u drugačije vrijeme razni povjesničari i lingvisti:

1. Ruska psovka nasljeđe je tatarsko-mongolskog jarma (jedna od teorija, koja je, kako smo već saznali, sama po sebi neodrživa);
2. Ruske psovke nekada su imale dva značenja, a zatim su jedno od značenja istisnuli ili se spojili i značenje riječi pretvorili u negativno;
3. Mat je bio i jest sastavni dio okultnih i poganskih rituala koji postoje u različiti jezici iz različitih nacionalnosti.

Ne postoji jedinstveno gledište odakle dolazi sama riječ mat. U nekim referentnim knjigama možete pronaći verziju da je "psovanje" razgovor. Ali zašto je riječ "partner" toliko slična riječi majka?
Postoji verzija koja se odnosi na činjenicu da je riječ "mate" ušla u ruski jezik nakon pojave izraza "pošalji majci". Zapravo, ovo je jedan od prvih izraza koji je postao opscen. Nakon pojave ove fraze, mnoge riječi koje su ranije postojale u jeziku počele su se klasificirati kao uvredljive i nepristojne.

Praktično, sve do 18. stoljeća one riječi koje danas svrstavamo u opscene i pogrdne uopće nisu bile takve. Riječi koje su postale nepristojne ranije su označavale ili neke fiziološke značajke (ili dijelove) ljudskog tijela, ili su općenito bile obične riječi.
Relativno nedavno (prije otprilike tisuću godina), riječ koja znači plućna žena ponašanje, dolazi od riječi "povraćati", koja je bila prilično uobičajena u staroj Rusiji, što znači "izbaciti gnusobu".

Glagol "kurva" u staroruskom jeziku značio je "pričati prazne priče, varati". U staroruskom jeziku postojao je i glagol blud - "lutati". Postoje dva značenja ove riječi: 1) skretanje s pravog puta i 2) nezakonit, celibatni suživot. Postoji verzija da je došlo do spajanja dvaju glagola (blyaditi i blud).

U starom ruskom jeziku postojala je riječ "mudo", što znači "muški testis". Ova se riječ rijetko koristila i nije imala opscenu konotaciju. A onda je, očito, došao do naših vremena, pretvarajući se iz rijetko korištenog u uobičajeno korišten.

Dodatak članku Artyoma Alenina:

Tema psovanja u Rusiji vrlo je plodna i popularna tema. Istodobno, internetom luta mnoštvo neistinitih činjenica i glasina o psovkama. Na primjer: “Jednom davno znanstvenici su proveli eksperiment. Vodom su se zaklinjali, a zatim njome polivali pšenično sjeme. Kao rezultat toga, od onih žitarica koje su zalijevane vodom s kletvom, proklijalo je samo 48%, a sjemena zaliveno svetom vodicom proklijalo je 93%. Naravno, sve je to laž i fikcija. Vodu ne možete “naplatiti” samo jednom riječju. Kako kažu, nitko još nije otkazao zakone kemije i fizike. Inače, ovaj mit svojedobno je savršeno razbijen u emisiji MythBusters.

Vrlo često pokušavaju zabraniti psovanje. Stalno izlaze razni zakoni koji ograničavaju korištenje psovki u medijima. Ali ne morate to učiniti! Razlog leži u sljedećim aspektima.
Prvo, psovka nije nužno uvredljiva riječ. Radite tjedan dana na gradilištu i shvatit ćete da je psovanje odličan način komunikacije. Posebno psovke pomažu u komunikaciji s građanima saveznih republika koji osim psovki ništa drugo ne razumiju :)

Osim toga, bez upotrebe psovki možete uvrijediti osobu, pa čak i natjerati je na ubojstvo ili samoubojstvo. Dakle ono što treba zabraniti nisu psovke, nego vrijeđanje i ponižavanje u medijima.

Drugo, mat je riječ koja odražava vrlo dubok osjećaj. Psovanje povezujemo s oštrim negativnim osjećajima poput bijesa ili ljutnje. Stoga je nemoguće zabraniti psovanje - za to morate promijeniti svijest. Teoretski, ako je dijete od djetinjstva ograđeno od psovanja, onda ono neće psovati. Međutim, on će ipak smisliti riječi kojima će izraziti svoju ljutnju.
O osjetilnoj pozadini psovke svjedoči i činjenica da osoba s amnezijom, čak i ako se ne sjeća jezika, ipak može psovati.

Naši zakonodavci su pametni ljudi i zato ne postoji članak koji kažnjava psovanje. Ali postoje logični članci o klevetama i uvredama. Štoviše, ti su članci nedavno poništeni jer je odgovornost za njih bila preniska (javna isprika). Ali onda su ti članci ponovno vraćeni. Očito je država shvatila da će izostanak barem nekakve kazne pustiti ljude s “lanca”. Posebno se to odnosi na psovke u medijima.

Zanimljivo, u Europi i SAD-u nisu zabranjene same psovke, nego vrijeđanje (što je i logično). Pritom ne treba misliti da Engleski jezik bez psovki. Prema statistici, na engleskom ima više psovki nego na ruskom. Ima i dosta psovki na nizozemskom i francuski(s njihovom poznatom "kurwa", koja je sada na poljskom i drugim jezicima).

Hvala na pozornosti!

p.s. To što tako lojalno govorimo o psovanju ne znači da trebate psovati na našim stranicama :) Zato pišite komentare u uobičajenom civiliziranom stilu.

Najnoviji savjeti odjeljak "Ljudi":

Je li vam ovaj savjet pomogao? Projektu možete pomoći donacijom bilo kojeg iznosa za njegov razvoj. Na primjer, 20 rubalja. Ili više:)

Psiholozi vjeruju da je psovka izvrstan način za oslobađanje od stresa i vraćanje energije. Neki povjesničari ruske psovke smatraju posljedicom rušenja tabua. U međuvremenu, dok stručnjaci vode stručne sporove, narod “ne psuje, nego govori”. Danas govorimo o porijeklu ruske psovke.

Postoji mišljenje da u predtatarskoj Rusiji nisu poznavali “jake riječi”, a pri psovanju uspoređivali su jedni druge s raznim domaćim životinjama. Međutim, lingvisti i filolozi se ne slažu s ovom tvrdnjom. Arheolozi tvrde da se ruska prostirka prvi put spominje u dokumentu od brezove kore s početka 12. stoljeća. Istina je da arheolozi neće javno objaviti što je točno pisalo u tom dokumentu. Pokušajmo razumjeti zamršenost vulgarnosti, koja je sastavni dio ruskog jezika.

Govoreći o matu i njegovom podrijetlu, lingvisti i filolozi u pravilu razlikuju tri glavne riječi izvedenice. Ove izvedenice uključuju naziv muškog spolnog organa, naziv ženskog spolnog organa i naziv onoga što se događa uspješnim spletom okolnosti između muškog i ženskog spolnog organa. Neki lingvisti uz anatomske i fiziološke izvedenice dodaju i društvenu izvedenicu, naime riječ kojom se naziva žena lake vrline. Naravno, postoje i drugi opsceni korijeni, ali ova četiri su najproduktivnija i najučinkovitija među ljudima.

Oduševljenje, iznenađenje, dogovor i ostalo

Krađa, tuča i smrt

O spolnom odnosu i ne samo o njemu

Devalvacija mat

Tiho, kume; i ti si grešnik kao i ja,
I svakoga ćeš uvrijediti riječima;
Vidiš slamku u tuđoj pički,
A čak ni ne vidite zapisnik!
(“Sa cjelonoćnog bdijenja...”)

Nevolja sa suvremenim ruskim jezikom je u tome što danas, zbog različitih okolnosti, postoji devalvacija opscenosti. Toliko se rabi da se gubi ekspresija izraza i sama bit psovke. Kao rezultat toga, to osiromašuje ruski jezik i, što je čudno, kulturu govora. Riječi koje je izgovorio još jedan poznati pjesnik, Vladimir Majakovski, prikladne su za današnju situaciju.

2013. godine, 19. ožujka Državna duma Ruska Federacija usvojila je zakon o zabrani psovki u medijima. Oni mediji koji ipak riskiraju korištenje ove ili one "jake" riječi morat će platiti kaznu od oko 200 tisuća rubalja. Značajno je da su poslanici iz frakcije “ Ujedinjena Rusija“, koji je svoje postupke komentirao kao želju da zaštite stanovništvo zemlje od nemoralnog informacijskog okruženja. Međutim, većina Rusa smatra da je svađa s psovkama beskorisna. Tu neće pomoći ni kampanja ni kazne. Glavna stvar je unutarnja kultura i obrazovanje.

Postoji mnogo mitova oko ruskih psovki koji ne odgovaraju stvarnosti. Na primjer, ruski lingvisti i povjesničari raširili su dva mita o psovanju: da su Rusi počeli psovati kao odgovor na “tatarsko-mongolski jaram” i da je psovka navodno “proizvod slavenskog poganstva”.

Naši preci dijelili su neke riječi na:
1. Psovke su riječi od majke, t.j. njen blagoslov!
2. Psovke su riječi kojima se na bojnom polju zastrašuje neprijatelj!
3. Vulgarni jezik je loša stvar koju ne biste trebali reći!
Sve ove točke su neprijatelji naše rase sveli na jednu stvar i sada znače isto, to jest, loše riječi!

Puno je napisano o opasnostima psovanja. Davno sam pročitao članak jednog pisca, više mu se ne sjećam imena. Napao je otirač s plemenitim gnjevom. Dugo je i uvjerljivo dokazivao koliko je ovo odvratno i odvratno. U zaključku je naveo jedini njemu poznati slučaj korisnosti psovke.

Prepričat ću i ovu zgodu. Teretni vlak putuje, ali prevozi ljude. Ne sjećam se zašto, ali s druge strane vagona bio je čovjek. Drži se svom snagom. Upravo će otpasti i umrijeti. Ljudi u kočiji pokušavaju otvoriti vrata i uvesti ga unutra. Ali vrata su zaglavljena i ne daju se pomaknuti. Muškarci su već iscrpljeni i psihički su se pomirili s gubitkom, ali nastavljaju petljati okolo. A onda se dogodilo neočekivano.

Skromna, tiha djevojka će viknuti: “Ma, ljudi, jebite se! Anu shvatio!” I dogodilo se čudo. U muškarcima se otkrila divlja snaga. Mišići su se napeli u jednom impulsu, vrata su odletjela, a čovjek je spašen. Zatim su djevojku pitali kako se odlučila tako nešto reći. A ona je pocrvenjela, spustila pogled i nije mogla od srama ni riječi izustiti.

Ovdje je autor pogodio čavao u glavu, a da toga nije ni znao. Stvar je u tome što je prostirka dizajnirana za iznimne slučajeve. U Rusiji se psovke nazivaju i psovkama. Ovdje stojiš na bojnom polju, ranjen, iscrpljen i, teturajući, oslonjen na svoj mač. A neprijatelji vas napadaju. Za njih, pa čak i za vas, ishod sastanka je očit. Ali ti podigneš glavu, dugo ih gledaš i kažeš: “Pa dođi ovamo, kvragu, pa se sjaši!!” I dogodi se čudo. U vama se otkriva divlja moć. I tvoj mač je zviždao kao lopatice helikoptera, a glave tvojih neprijatelja su se kotrljale sa začuđenim izrazom na licu. Onda ste i sami iznenađeni. Eto što je otirač, zato je potreban.

Naši preci su jako dobro poznavali i razumjeli snagu psovke. Nosili su ga stoljećima, a možda čak i tisućljećima, ali nisu bili budale. Otirač je upravo ono što je potrebno u hitnim, kritičnim situacijama. Zabrana stvara rezervu energije, poput baterije, točnije, poput kondenzatora. Budući da baterija polako oslobađa energiju, a kondenzator se trenutno prazni. Ovaj nalet energije čini čuda. Svaki narod, narod pa čak i pleme ima zabranjene riječi, riječi koje su tabuizirane. Ovaj opća svojina ljudi, točnije, vlasništvo zajednice ljudi. Boriti se protiv ove imovine jednako je glupo kao stvoriti novu osobu. Zašto je ruska psovka tako razvijena? Da, jer je naša povijest teška. Tko zna, možda su zahvaljujući psovkama opstali i opstali kao narod.

Za suzbijanje psovki predlažu uvođenje psovki u svakodnevnu upotrebu i prestanak smatranja psovkama. I to će biti? Evo što. Stojiš na bojnom polju, ranjen, iscrpljen i teturavo naslonjen na svoj mač. A neprijatelji vas napadaju. Za njih, pa čak i za vas, ishod sastanka je očit. Ali ti digneš glavu, gledaš ih dugo i kažeš: “Pa daj, kvragu, pa prebolite vas. I onda ponovite isto.” Ali čudo se ne događa. U ovim riječima više nema energije. Ove riječi zvuče kao: vrijeme se pokvarilo. Nemate skrivenu rezervu. A tebe mlakog odvedu i ženu ti pred očima siluju, a djecu ti odvedu u roblje. Svođenje psovki na obične ljude prazni, čini ih tromima i mlohavima.

MITOVI I ISTINA O RUSKOJ MATE

Postoji mnogo mitova oko ruskih psovki koji ne odgovaraju stvarnosti. Na primjer, ruski lingvisti i povjesničari raširili su dva mita o psovanju: da su Rusi počeli psovati kao odgovor na “tatarsko-mongolski jaram” i da je psovka navodno “proizvod slavenskog poganstva”.

Zapravo, Slaveni nikad ne psuju. Uključujući Bjeloruse i Ukrajince, kao i Poljake, prije ruske okupacije 1795. najgore kletve bile su samo “curva” (pokvarena djevojka) i “kolera” (bolest). Ni Kijevska Rus, ni Velika Kneževina Litva, ni Poljsko-litavski Commonwealth nisu sačuvali niti jedan dokument s psovkama niti jednu naredbu vlasti o borbi protiv psovki, iako u Moskoviji postoji ogromno obilje takvih dokumenata.

Da nije bilo ruske okupacije, ne bi danas psovali Bjelorusi (Litvini), Ukrajinci i Poljaci. Danas, međutim, Poljaci još uvijek gotovo ne psuju, a Slovaci i Česi uopće ne psuju.

I to je sasvim normalno, jer većina naroda svijeta ne poznaje psovke - kao što ih nisu poznavali ni Slaveni, Balti, Rimljani, Nijemci. Njihov seksualni vokabular je izuzetno siromašan (u usporedbi s ruskim), a mnogi jezici uopće ne koriste seksualne teme kada koriste psovke. Na primjer, francuski “con” prenosi naziv i muškog i ženskog spolnog organa s različitim članovima, a granica psovke u Francuza je jednostavno nazvati protivnika ovom riječju. I tek se u engleskom jeziku i tek početkom dvadesetog stoljeća, i to samo u SAD-u, pojavila psovka “mam ti jebač”, kojoj nema analoga u Europi, a koja je preslika ruskih bezobrazluka – uvedena je u jezik SAD-a od strane iseljenika iz Rusije (vidi. V. Butler “Podrijetlo žargona u SAD-u”, 1981., New York).

Dakle, psovka uopće nije “proizvod slavenskog poganstva”, jer poganski Slaveni nisu psovali.

Izjava da su se "u drevnoj Rusiji zaklinjali" također je mit. U Kijevska Rus nitko nije kleo - kleli su samo u moskoviji, ali to nije bila rusija.

Povjesničari prvi put spominju čudnu naviku Moskovljana da koriste psovke 1480. godine, kada je knez Vasilij III, uz prohibiciju, zahtijevao da Moskovljani prestanu psovati. Tada je Ivan Grozni naredio da se "klikne na dražbu" kako se Moskovljani "ne bi psovali i ne bi jedni drugima predbacivali svakakvim opscenim i gadnim govorima".

Tada je njemački putnik Olearius, koji je stigao u Moskoviju, sa žaljenjem primijetio široku rasprostranjenost psovki: "Mala djeca, koja još ne znaju nazvati ni Boga, ni majku, ni oca, već imaju nepristojne riječi na usnama."
Godine 1648. car Aleksej Mihajlovič osmislio je ideju da se "oslobodi zaraze" i dao je kraljevski dekret da "ne smiju pjevati demonske pjesme, psovati ili koristiti bilo kakav nepristojan lavež... A ako ljudi poučavaju nekoga da izgrditi nekoga psovkom i svakojakim lajanjem – a tim ljudima za takav protivni kršćanski zakon za bijes biti od Nas u velikoj sramoti i okrutnoj kazni.

Moskovski svećenik Jakov Krotov bilježi:

“Cijelo 17. i veći dio 18. stoljeća Moskovija je smireno gledala na psovke. Jednostavan primjer: u blizini Savinsko-Storoževskog Zvenigorodskog samostana, koji se nalazi tri kilometra od Zvenigoroda, teče potok, au svim pisarskim knjigama, počevši od kraja 16. stoljeća, kada je sastavljena prva, pisari su sasvim normalno bilježili ime ovog potoka koji teče kroz zemljište koje je pripadalo samostanu. Prvo slovo bilo je "p", druga polovica je završavala na "omoy". Tko je došao ovamo na pranje iz nekoliko kilometara udaljenog Zvenigoroda? Nije sasvim jasno. No, na ovaj ili onaj način, krajem 18. stoljeća, kada je provedeno opće istraživanje Rusije, sastavljena je potpuna karta rusko carstvo, dekretom Katarine Velike, sva imena koja sadrže opscen jezik i opscene korijene zamijenjena su eufoničnijima. Od tada je i ovaj potok Zvenigorod preimenovan.”

Do sada je na kartama Moskovije-Rusije bilo na tisuće toponima i hidronima nastalih na temelju psovki.

Ni u Bjelorusiji-Litvi ni u Rusiji-Ukrajini tada nije bilo ničeg sličnog - tamo ljudi nisu znali za psovke.

Ta bi se okolnost naizgled mogla objasniti činjenicom da Bjelorusi i Ukrajinci nikada nisu bili pod Hordom, a Moskovljani su živjeli u Hordi tri stotine godina, a zatim su preuzeli vlast u njoj, pripojivši Hordu Moskoviji. Uostalom, tako su mislili i sovjetski povjesničari: da su kletve Moskovljana navodno bile njihov odgovor na “tatarsko-mongolski jaram”.

Na primjer, Vladimir Kantor, pisac fantastike i član uredništva ruskog časopisa Voprosy filosofii, nedavno je napisao:

“Ali u Rusiji se za vrijeme Tatara pojavila riječ “eble”, koja je za nas, ruske ljude, razumljivo, izvedenica, povezana s klevetanjem majke i tako dalje, na turskom je to jednostavno značilo udati se. Tatar je, uhvativši djevojku, rekao da je "eble", odnosno da je vodi. Ali za svakog ruskog pučana čija je kći, žena ili sestra oduzeta, on je počinio nasilje nad ženom, i kao rezultat toga, ova riječ je apsolutno dobila karakter silovanja. Što su psovke? To je jezik silovanih, odnosno onog nižeg sloja koji se uvijek osjeća izvan zone djelovanja visoke kulture i civilizacije, poniženo, uvrijeđeno, silovano. I kao svaki silovani rob, spreman je upotrijebiti ovo nasilje protiv svog druga, a ako uspije, naravno, protiv plemenitog."

Na prvi pogled, verzija se čini sklopivom. Međutim, ona je u krivu.

Prvo, sadašnji Tatari iz Kazana (tadašnji Bugari) bili su upravo takvi “klonući od tatarskog jarma” (jer Kazan je bio u jednako vazal Tatara, poput Moskve), ali iz nekog razloga nisu rodili svijet.

Drugo, Tatari iz Horde nisu bili Turci, već su bili mješavina turskih i ugro-finskih plemena. Iz tog su razloga pripojili Fince Suzdal-Moskovije (Mordovi, Mokša, Erzya, Murom, Merya, Chud, Meshchera, Perm) Hordi i nastojali ujediniti sve ugro-finske narode koji su otišli s Volge u Europu, uključujući oni koji su stigli do Mađarske, ljudi koje su smatrali “našima po pravu”.

Treće, nije bilo "tatarskog jarma". Moskva je Tatarima plaćala samo porez (od čega je polovicu zadržala za sebe za trud oko ubiranja - čime je i porasla) i slala svoju moskovsku vojsku da služi u vojsci Horde. Nikada se nije dogodilo da su Tatari zarobili moskovske djevojke za žene - to su moderni izumi. Bili su zarobljeni kao robovi tijekom ratova, ali na isti način, stotine tisuća Slavena su zarobljeni kao robovi od strane samih Moskovljana (na primjer, 300 tisuća Bjelorusa zarobili su Moskovljani kao roblje u ratu 1654.-1657.). Ali robinja nije žena.

Općenito govoreći, cijela ova verzija Vladimira Kantora “usisava” se samo na dva dvojbena temelja: prisutnost u turskom jeziku riječi “eble” (ženiti se) i mit o ozloglašenom “tatarskom jarmu”. To je vrlo malo, pogotovo jer druge glavne psovke u ruskom jeziku ostaju bez objašnjenja. Kako su nastali?

Iako moram napomenuti da je ova Cantorova hipoteza već svojevrsni prodor u temu, jer su raniji sovjetski povjesničari uglavnom pisali da su Moskovljani jednostavno preuzeli psovke od Tataro-Mongola, oni su, kažu, naučili Moskovljane psovati. Međutim, nema opscenosti ni na turskom ni na mongolskom jeziku.

Dakle, postoje dvije ozbiljne okolnosti koje u potpunosti pobijaju Cantorovu hipotezu o podrijetlu jedne od ruskih prostirki od turske riječi "eble" (ženiti se).

1. Iskapanja akademika Valentina Yanina u Novgorodu dovela su 2006. godine do otkrića slova od brezove kore s podmetačima. Mnogo su stariji od dolaska Tatara u Suzdaljsku kneževinu. Što stavlja DEBLI KRIŽ na opći pokušaj povjesničara da povežu opscenosti Moskovljana s jezikom Tatara (Turkija).

Štoviše, ove prostirke na novgorodskim slovima od brezove kore susjedne su elementima finskog vokabulara - to jest, ljudi koji su ih napisali nisu bili Slaveni (kolonisti koje je potaknuo Rurik, koji je isplovio iz Polabja i ovdje izgradio Novgorod), već lokalni polu- Slavizirani kolonisti Rurikovi, Finci (ili Sami, ili čudo, svi, muromoy).

2. Postoji još jedan narod u Europi, osim Moskovljana, koji psuje već tisuću godina - i to ISTIM RUSKIM psovkama.

Ovo su Mađari.

ISTINA O PORIJEKLU RUSKIH MATOVA

Po prvi put su ruski povjesničari nedavno saznali za mađarske prostirke - i bili su izuzetno iznenađeni: na kraju krajeva, Mađari nisu Slaveni, već Ugro-Finci. I nisu bili pod nikakvim "tatarsko-mongolskim jarmom", jer su s Volge otišli u Srednju Europu stoljećima prije rođenja Džingis-kana i Batua. Na primjer, moskovski istraživač teme Evgenij Petrenko krajnje je obeshrabren tom činjenicom i u jednoj od svojih publikacija priznaje da “ovo potpuno zbunjuje pitanje podrijetla ruskih opscenosti”.

Zapravo, ovo ne zbunjuje pitanje, već daje potpuni odgovor.

Mađari su koristili prostirke potpuno slične onima iz Moskovije od vremena kada su došli u Europu s Volge.

Jasno je da Cantorova hipoteza o podrijetlu jedne od ruskih rogožina od turske riječi “eble” (udati se) nikako nije primjenjiva na Mađare, jer Turci nisu prisiljavali svoje djevojke na udaju. A oko Mađara u srednjoj Europi nema Turaka.

Evgenij Petrenko napominje da se srpska psovka “ebene slunce in pičku” povijesno pojavila nedavno - prije samo 250 godina, a Srbi su je usvojili od Mađara u razdoblju kada je Srbija izašla iz turskog jarma pod vlast Austro-Ugarske pod carica Marija Terezija. Mađarske kronike srednjeg vijeka pune su takvih bezobrazluka kakvih nije bilo nigdje drugdje i ni kod koga drugoga (Slavena, Austrijanaca, Nijemaca, Talijana itd., uključujući i Turke). Srbima ih je potom prenijela mađarska kolonijalna uprava, mađarska vojska i mađarska aristokracija.

Zašto su psovke Mađara apsolutno identične psovkama Moskovljana?

Odgovor može biti samo jedan: TO SU UGRO-FINSKI MATI.

Podsjećam da su Mađari, Estonci, Finci i Rusi jedna te ista finska etnička skupina. Ruse su, međutim, djelomično slavenizirali kijevski svećenici, koji su im usadili pravoslavlje. Ali studije genskog fonda ruske nacije, koje je 2000.-2006. provela Ruska akademija znanosti (koje smo prethodno detaljno opisali), pokazale su da su u smislu gena Rusi potpuno identični finskoj etničkoj skupini: Mordovcima, Komi, Estonci, Finci i Mađari.

Što ne treba čuditi, budući da je cijela središnja Rusija (povijesna Moskovija) zemlja finskih naroda, a svi njeni toponimi su finski: Moskva (naroda Moksha), Ryazan (naroda Erzya), Murom (naroda Erzya). Muromci), Perm (Permci) itd.

Jedina “prazna točka” ostaje pitanje drevne prisutnosti rogožina u Estoniji i Finskoj. Sudeći prema činjenici da su novgorodska pisma od brezove kore s matirama najvjerojatnije mogli pisati Sami (a ne Čudi ili Muroma), koji su također nastanjivali Estoniju i Finsku, i Estonci i Finci su morali imati matice od davnina. Ova nijansa zahtijeva pojašnjenje.

S druge strane, u ugro-finskim etničkim skupinama, Ugri su mogli roditi matice. Odnosno Mađari i oni koji su ostali živjeti u zemljama buduće Moskovije su njima srodni narodi. Grupa ugarskih jezika danas uključuje samo mađarski jezik i obsko-ugarske Hante i Mansije. U prošlosti je ova skupina bila mnogo moćnija, uključujući, po svoj prilici, narod Pečenega, koji je s Mađarima otišao u srednju Europu i usput se naselio po Krimu i u stepama Dona (navodno ih je istrijebio Tatari). U samoj Moskoviji, glavna etnička grupa bila je mordovska etnička grupa Moksha (Moksel na svom jeziku), koja je dala ime rijeci Moksva (Moks Moksha + Va voda), promijenjeno u kijevskom jeziku u eufoničnije "Moskva" za Slaveni. I etnička skupina Erzya (s glavnim gradom Erzya i državom Velika Erzya, kasnije promijenjena u Ryazan). U permskoj skupini Komija i Udmurta isticala se država Velika Permija. Sve je to povijesno područje izvorne distribucije prostirki.

Dakle, sam izraz “ruska psovka” je apsurdan. Jer oni uopće nisu Rusi (u shvaćanju Rusije kao kijevske države), nego Finci. Oni koji su ostali na jeziku domaćeg finskog stanovništva Moskovije kao podanici svog predslavenskog jezika.

ESSENCE OF MATES

Što je bit ruskih psovki?

Jasno je da je ruske istraživače problematike oduvijek zbunjivalo to što Rusi imaju prostirke, a Slaveni i drugi Indoeuropljani ih uopće nemaju. Stoga su se Rusi uvijek u ovom pitanju, pod sjenom nekakvog “kompleksa manje vrijednosti”, umjesto znanstvenog razmatranja, pokušavali opravdati ili “iskupiti”. Pokušali su navući Slavene na psovke - kažu, to je slavensko poganstvo. Ali nije uspjelo - jer Slaveni nikad ne psuju, a Rusi nisu Slaveni. Pokušali su pokazati da su ruske opscenosti izmišljene s razlogom, ali kao odgovor na tatarski jaram. I nije uspjelo: Mađari su imali potpuno iste prostirke, ali nisu imali nikakav "tatarski jaram".

Iskreno radi, treba reći da su Rusi doista nesretni narod bivših finskih etničkih skupina, čija je sudbina u posljednjih tisuću godina bila jednostavno užasna.

Najprije su ga kao roba osvojili mlađi kijevski kneževi, koji jednostavno nisu dobili svoje kneževine u kijevskoj Rusi. Budući da ovdje u budućoj Moskoviji nije bilo Slavena, kneževi i njihovi odredi tretirali su lokalno finsko stanovništvo kao roblje. Točno Kijevski knezovi Uveli su kmetstvo (odnosno ropstvo) u Moskoviji, koje je u Kijevu bilo divlje u odnosu na seljake vlastite etničke skupine. Dopustite mi da vas podsjetim da ni u Ukrajini ni u Bjelorusiji-Litvi nikada nije bilo kmetstva prije ruske okupacije 1795., a osim Moskovske, kmetstvo je postojalo u Europi samo na jednom mjestu - u Pruskoj, gdje su, na potpuno isti način, Nijemci učinili domaće strane Pruse robovima i domaće Slavene.

Tada su te finske zemlje porobljene od strane Kijevske Rusije pale pod vlast Horde transvolških Tatara, čija se prijestolnica nalazila u blizini današnjeg Volgograda. Oni su stvorili Carstvo Turaka i ugro-finskih naroda, tako da su suzdaljske zemlje mentalno bile privučene Hordi, a ne indoeuropskoj Rusiji Kijevu i Litvi-Bjeloruiji Velikog Kneževine Litve (zemlje Zapadnog Balti). Štoviše, kneževska elita zemalja buduće Moskovije pronašla je u Hordi vrlo uspješno opravdanje za svoju robovlasničku vlast nad lokalnim finskim stanovništvom: istočnjačke tradicije uzdigle su vladare na rang Boga, što Europljani nikada nisu imali, uključujući Bizant i Ruska pravoslavna crkva u Kijevu, koja je pokrstila Rusiju.

Ova dva glavna argumenta zauvijek su odvratila Moskoviju od Rusije i Kijeva i stvorila novu istočnjački tip države – potpuna satrapija.

Stoga su Finsko-Rusi (Moskovljani) imali itekako razloga za psovku svima: živjeli su slobodno samo u svojim nacionalnim finskim državama (od kojih su ostala samo finska imena mjesta) sve do dolaska kijevskih porobljivača. A onda je došlo tisuću godina potpunog ropstva: prvo ropstvo u sastavu Kijevske Rusije, zatim isto ropstvo, ali kada su tatarski porobljivači sjedili na kijevskim porobljivačima, a onda su se porobljivači počeli nazivati ​​“moskovskim vladarima”. Sve do 1864. (ukidanje kmetstva) narod je ostao u stanju porobljenih domorodaca, odnosno robova, a aristokracija ih je prezirala s istim stupnjem prezira kao što su Britanci i Francuzi prezirali afričke crnce koje su pokorili u 19. stoljeću .

Da, iz takvog tisućljetnog ugnjetavanja Kijevske Rusije, Horde i potom Moskovske Rusije, u finskom narodu ima dovoljno mržnje da se rađaju opscenosti - poput domaćeg žargona ružnog jezika prema tlačiteljima.

Ali... Vidimo da su te prostirke postojale kod Ugro-Fina i prije njihovog porobljavanja od strane susjeda sa Zapada i Istoka. A postoje i među Mađarima, koji su vrlo uspješno pobjegli s Volge u Europu, izbjegavši ​​sudbinu svojih suplemenika.

To znači da prostirke ugro-finskih naroda nisu nastale kao odgovor svojim porobljivačima, već kao nešto unutarnje, čisto iskonsko i bez ikakvih vanjskih utjecaja. Jer su Ugro-Finski narod UVIJEK kleli.

Neki istraživači izražavaju sljedeće gledište: psovanje je dio neke mistične kulture, u nizu zavjera ili kletvi. Uključujući neke (A. Filippov, S.S. Drozd) smatraju da niz opscenih psovki u biti ne znači nešto uvredljivo, već želju za smrću. Na primjer, odlazak u “n...”, kako pišu, znači želju da odete tamo gdje ste rođeni, odnosno da život ponovno prepustite zaboravu.

Je li tako? Sumnjam.

Jesu li ugro-finski narodi u prošlosti, u doba rađanja psovki, imali takvu mističnu kulturu u kojoj bi se koristile seksualne teme psovki? Osobno, teško mi je to zamisliti. Da, seksualne teme prisutne su kod svih starih naroda – ali kao simboli plodnosti. Ali u našem slučaju govorimo o nečem sasvim drugom. I ovdje jednostavno nema "mistične kulture" ili "poganskih kultova".

Čini mi se da moskovski svećenik Jakov Krotov najtočnije pronalazi bit bezobrazluka:

“Jedan od modernih pravoslavnih publicista, iguman Venijamin Novik, objavio je nekoliko članaka protiv psovki, protiv psovki. U tim člancima naglašava da je psovanje povezano s materijalizmom. Ovdje postoji svojevrsna igra riječi, s dijalogom. „Zašto bi se oslobađanje, a psovke, koje se često opravdavaju kao emocionalno oslobađanje, morale dogoditi na račun drugih ljudi? od svega, simptom evolucijske nerazvijenosti. Biolozi znaju da u životinjskom svijetu postoji izrazita veza između agresivnosti i seksualnosti, a neke "posebno nadarene" (sarkastično piše igumen Venijamin) jedinke koriste svoje genitalije za zastrašivanje neprijatelja, a neke jednako nadarene. predstavnici obitelji homo sapiensa to rade verbalno. Ovo je opovrgavanje psovki i odbijanje na njih iz pozicije moderne, obrazovane osobe.”

Točno.

Indoeuropljani nisu psovali jer je njihova pranacionalna skupina formirana kao progresivnija i u komunikaciji je isključivala majmunske navike “korištenja genitalija za zastrašivanje neprijatelja”. Ali predačka etnička skupina Ugro-Finaca, koji nisu Indoeuropljani, formirana je na drugačiji način - i koristila se navikama majmuna.

U tome je sva razlika: Rusi i Mađari psuju jer nisu Indoeuropljani. I zato što su se njihovi preci razvijali drukčije od Indoeuropljana – u potpuno drugačijem kulturnom okruženju.

Štoviše, korištenje psovki u komunikaciji nužno retrospektivno znači da su u davnoj prošlosti preci Rusa i Mađara te psovke koristili kao ilustraciju DJELA – odnosno Ugro-Finski narodi su protivniku pokazivali svoje spolne organe kao ZNAK UVREDE. I razne druge nepristojne RADNJE.

Čini li se divljim? Ali to nije ništa divlje od same činjenice gotovo POTPUNOG odobravanja opscenosti u Rusiji - prvenstveno od strane kulturnjaka. Kako se, na primjer, trebamo odnositi prema takvim izjavama: GALINA ZHENVOVA, Glavni urednik Zajednički urednički odbor Gubernskih Izvestija dijeli s čitateljima: “Imam pozitivan stav prema psovanju. Ruski ljudi imaju dva načina da se ispuste. Prva je votka, druga je psovka. Neka se bolje zakune.”

Zašto drugi narodi nemaju "načina da se ispuste" samo u vidu votke i psovki? A zašto je psovka “bolja” od votke?

ŠTO JE MAT BOLJI OD VODKE?

U Rusiji ne razumiju da psovke uništavaju temelje društva. Psovanje, kao životinjsko ponašanje "korištenja svojih genitalija za zastrašivanje neprijatelja", već je antisocijalno. No, psovanje je evoluiralo u odnosu na životinje: sam naziv "psovka" označava vrijeđanje suparnikove majke u seksualnom nasilju od strane govornika. Što životinje nemaju.

Za ugro-finske narode (Ruse i Mađare) ovo je možda njihovo vlastito normalno mjesto tradicionalni oblik komunikacija. Ali za Indoeuropljane to je neprihvatljivo.

Svatko od nas je bio dijete i zna da svakakva gadost lako prodre u dječji mozak. Isto tako, psovke Mađara i Rusa u Europu su unesene ne preko naših odraslih Europljana, nego preko djece koja su imala kontakt s djecom tih naroda koja su govorila psovke. Već sama ta činjenica govori da psovanje ulazi u svijest ljudi kroz kvarenje naše djece i da se u biti malo razlikuje od dječje pornografije ili kvarenja maloljetnika.

Neka u Rusiji uvijek koriste opscenosti. Ali zašto bismo mi bili poput njih? Naši preci nisu poznavali te strane nepristojnosti.

Jako je loše kada seksualni odgoj djece počinje njihovim poznavanjem opscenosti i njihovog značenja. Upravo to se meni dogodilo: tinejdžeri su me učili psovkama i objašnjavali njihovo značenje - oni su za mene bili otkrivači misterija odnosa između muškarca i žene - kroz psovke.

Ovo je u redu? Ovo je apsolutno nenormalno.

Stoga se urednikovo mišljenje čini potpuno pogrešnim ruske novine da je psovka bolja od votke. Naša djeca s 10 godina ne piju votku, nego uče psovati. Za što?

Ruski publicisti s ponosom i radošću govore da ruske nepristojnosti potpuno zamjenjuju svako prenošenje misli i pojmova. Olga Kvirkvelia, voditeljica ruskog edukativnog kršćanskog centra “Vjera i misao”, katolkinja, o psovanju u programu Radio Slobode u veljači 2002. kaže: “Psovka je u principu kao dobra psovka, prava, a ne ona ulična danas čujemo, to je samo sveti jezik s kojim stvarno možete reći apsolutno sve. Zainteresirao sam se za psovke kada sam slučajno u Novgorodskoj oblasti, u jednom selu, čuo kako je moja baka mom djedu objašnjavala kako se sade krastavci. Bilo je samo neopscenih izgovora, što je sasvim razumljivo. Nije psovala, vrlo je ljubazno, vrlo prijateljski objasnila kako se pravilno sade krastavci. To je jezik koji smo, nažalost, praktički izgubili i pretvorili u nešto vulgarno, odvratno, podlo i loše. Zapravo to nije istina. A to odražava vrlo duboke slojeve svijesti.”

Šokiran sam. Zašto baka ne može normalno pričati o sadnji krastavaca u normalnim ljudskim terminima, nego ih sve zamjenjuje seksualnim terminima? Olga Kvirkvelija to vidi u “svetom jeziku”. Što je tu "sveto" osim životinjskog pokazivanja genitalija?

Također kaže da je “ovo jezik koji smo, nažalost, praktički izgubili”. Ispada da je ugrofinski jezik Rusa i Mađara jezik potpunih bezobrazluka, gdje su svi pojmovi zamijenjeni njima?

Nažalost, sve loše i gadno ima tendenciju da se širi okolo poput bolesti. Tako je Rusija donijela svoje psovke susjednim narodima koje je osvojila: Bjelorusima, Ukrajincima, Baltima, Kavkažancima, narodima srednje Azije, koji govore svojim jezikom, ali svaku drugu riječ ubacuju finske psovke. Tako su finske “svete riječi” postale svakodnevni vokabular dalekih Uzbeka. Štoviše, počeli su psovati u SAD-u - već na engleskom, a sasvim je normalno u filmu "Policijska akademija" vidjeti zaplet čija se radnja odvija dugo na pozadini natpisa na ruskom na telefonskoj govornici od poznata tri slova “x..”. Tko je to tamo napisao? Jenkiji?

Ali nigdje drugdje na svijetu nema ničeg sličnog: ispisivati ​​nepristojnosti po zidovima. Čak je i Vysotsky primijetio: u javnim francuskim toaletima postoje natpisi na ruskom. Pisanje opscenosti na zidu jednako je životinjskom ponašanju pokazivanja vaših genitalija. To rade "sveti" istočni susjedi, kao majmuni. To je egzibicionizam našeg istočnog susjeda.

Je li to norma ponašanja za nas Europljane, uključujući Bjeloruse i Ukrajince? Naravno da ne, jer ne možemo izraziti ništa sveto, odnosno sveto, samo zato što naši preci nisu poznavali psovke. Ove psovke su nam strane i tuđe.

Naši europski jezici imaju dovoljno sredstava da izraze bilo koji pojam bez opscenosti, kao što ih nema ni u djelima Lava Tolstoja. Nije se služio “svetim jezikom”, već je stvarao književna remek-djela svjetske kulture i ruskog jezika. Što već znači da ruski jezik neće ništa izgubiti bez ovih prostota. Ali samo će postati bogatiji

Psovka prati Rus' od njezina postanka. Vlasti, društvene formacije, kultura i sam ruski jezik se mijenjaju, ali psovke ostaju nepromijenjene.

Zavičajni govor

Gotovo cijelo 20. stoljeće dominirala je verzija da su riječi koje nazivamo psovkama u ruski jezik došle od Mongolo-Tatara. Međutim, ovo je pogrešno mišljenje. Psovke se već nalaze u novgorodskim dokumentima od brezove kore koji datiraju iz 11. stoljeća: dakle, mnogo prije rođenja Džingis-kana.

Pobuna protiv matrijarhata

Koncept "šah-mat" dosta je kasnio. Od pamtivijeka se u Rusiji to zvalo "lajanje nepristojno". Mora se reći da je u početku psovka uključivala isključivo korištenje riječi “majka” u vulgarnom, seksualnom kontekstu. Riječi koje označavaju spolne organe, a koje danas nazivamo psovkom, nisu se odnosile na “psovku”.

Postoji desetak verzija funkcije šah-mat. Neki znanstvenici sugeriraju da se psovka pojavila na prijelazu društva iz matrijarhata u patrijarhat i da je u početku značila autoritativno tvrdnju čovjeka koji je, nakon što je prošao ritual kopulacije s "majkom" klana, to javno objavio svojim suplemenicima.

Pseći jezik

Istina, prethodna verzija ne objašnjava upotrebu riječi "laya". S tim u vezi, postoji još jedna hipoteza, prema kojoj je “psovka” imala magičnu, zaštitnu funkciju i zvao se "pseći jezik". U slavenskoj (i općenito indoeuropskoj) tradiciji psi su smatrani životinjama “zagrobnog života” i služili su božici smrti Moreni. Pas koji je služio zloj vještici mogao se pretvoriti u osobu (čak i poznanika) i doći sa zlim mislima (baciti zlo oko, oštetiti ili čak ubiti). Dakle, osjetivši da nešto nije u redu, Morenina potencijalna žrtva trebala je izgovoriti zaštitnu “mantru”, odnosno poslati ga “majci”. To je bilo vrijeme kada je zli demon, "sin Morene", bio razotkriven, nakon čega je morao ostaviti čovjeka na miru.

Zanimljivo je da se iu 20. stoljeću zadržalo vjerovanje da se "psovanjem" plaše đavoli i da psovanje ima smisla čak i "prevencije radi", a da se ne vidi izravna prijetnja.

Pozivanje dobrih

Kao što je već spomenuto, drevne ruske riječi koje označavaju reproduktivne organe počele su se klasificirati kao "gnusni jezik" mnogo kasnije. U pogansko doba ti su se leksemi često upotrebljavali i nisu imali uvredljivu konotaciju. Sve se promijenilo dolaskom kršćanstva u Rusiju i početkom istiskivanja starih “prljavih” kultova. Seksualno nabijene riječi zamijenjene su s “crkvenoslavenizmima: kopulirati, rađati, penis itd. Zapravo, u tom je tabuu bilo ozbiljnog racionalnog zrnca. Činjenica je da je korištenje prethodnih “pojmova” ritualizirano i povezano s poganskim kultovima plodnosti, posebnim zavjerama i pozivima na dobro. Inače, sama riječ "dobro" (na staroslavenskom - "bolgo") značila je "mnogo" i u početku se koristila upravo u "poljoprivrednom" kontekstu.

Crkvi su bila potrebna mnoga stoljeća da agrarne rituale svede na minimum, ali su “plodne” riječi ostale u obliku “relikvija”: doduše, već u statusu kletvi.

Caričina cenzura

Postoji još jedna riječ koja se danas nepravedno svrstava u psovke. Za potrebe autocenzure, nazovimo to riječju "B". Ovaj leksem tiho je postojao u elementima ruskog jezika (može se naći čak iu crkvenim tekstovima i službenim državnim dokumentima), imajući značenja "blud", "obmana", "obmana", "krivovjerje", "zabluda". Ljudi su ovu riječ često koristili za označavanje raspuštenih žena. Možda se u vrijeme Anne Ioannovne ova riječ počela češće koristiti i, vjerojatno, u drugom kontekstu, jer ju je upravo ova carica zabranila.

"Lopovska" cenzura

Kao što znate, u kriminalnoj, odnosno “lopovskoj” sredini, psovanje je strogi tabu. Za neoprezno ispušten nepristojan izraz, zatvorenik se može suočiti s mnogo ozbiljnijom kaznom od administrativne novčane kazne za javni opsceni jezik izvana. Zašto se “urkaganima” toliko ne sviđaju ruske psovke? Prije svega, psovanje može predstavljati opasnost za “feni” ili “lopovsku glazbu”. Čuvari lopovske tradicije dobro razumiju da će, ako psovanje zamijeni argat, izgubiti svoj autoritet, svoju “jedinstvenost” i “ekskluzivnost”, i što je najvažnije, moć u zatvoru, elita kriminalnog svijeta - drugim riječima, počet će “bezakonje”. Zanimljivo je da kriminalci (za razliku od državnika) dobro razumiju do čega može dovesti svaka reforma jezika i posuđivanje tuđih riječi.

Neki ljudi uopće ne psuju. Netko ubaci uvredu kroz riječ. Većina ljudi barem ponekad koristi jake riječi. Što je ruska psovka i odakle dolazi?

Rusko psovanje ima bogatu povijest
©Flickr

Pažnja! Tekst sadrži psovke.

Notorno društveno mišljenje ne dopušta vam proučavanje dobre stare prostirke. Na to se žali većina istraživača koji izaberu tako težak put. Stoga o psovkama postoji vrlo malo literature.

Jedna od misterija ruske psovke je porijeklo same riječi "mat". Prema jednoj hipotezi, "mate" izvorno znači "glas". Zbog toga su do nas došli izrazi poput "vikati s dobrim psovkama". Međutim, općeprihvaćena verzija reducira riječ "partner" na "majka", dakle - "psovati majku", "poslati k vragu" i tako dalje.
Drugi problem kod psovki je nemogućnost sastavljanja točne liste psovki, jer neki izvorni govornici ističu pojedine riječi kao opscene, drugi ne. To je slučaj, na primjer, s riječju "gondon". Međutim, tipične psovke potječu od samo četiri do sedam korijena.

Poznato je da različitih naroda imaju različite "rezerve" parenja, koje se mogu uzdići u različite sfere. Ruske psovke, kao i psovke mnogih drugih kultura, vezane su za seksualnu sferu. Ali to nije slučaj kod svih naroda, jer postoji niz kultura u kojima sve vezano uz seks ni na koji način nije tabu. Na primjer, među autohtonim stanovništvom Novog Zelanda - Maori. Jedno od plemena - predak Maoritanaca - sasvim je "službeno" nosilo ime "Ure Vera", što u prijevodu znači "vrući penis", odnosno "vrući penis". U europskoj kulturi, sfera psovke, usput, također nije nužno povezana s spolni odnosi. Ako pogledate germanske jezike, postaje jasno da su mnoge psovke tamo povezane s pražnjenjem crijeva.

Osnova ruskog opscenog vokabulara, kao i u mnogim drugim jezicima, je takozvana "opscena trijada": muški spolni organ ("x.y"), ženski spolni organ (p..da) i glagol koji opisuje proces kopulacije ("e ..t"). Zanimljivo je da ruski jezik karakterizira potpuni nedostatak označavanja ovih riječi književnim domaćim ruskim terminima. Zamjenjuju ih ili goli latinski i medicinski bezdušni ekvivalenti, ili emocionalni - psovke.

Osim opscene trijade, rusku psovku karakterizira i riječ “bl.d” - jedina koja ne označava genitalije i parenje, već dolazi iz slavenskog proklet, što prevedeno na ruski znači "blud - greška, greška, grijeh." Na crkvenoslavenskom riječ bl..stvovat znači lagati, varati, klevetati.

©Flickr

Popularni su i “m..de” (muški testisi), “man.a” (ženski genitalije) i “e.da” (muški genitalije).

Gornjih sedam leksema, poznati istraživač ruske psovke, Aleksej Plucer-Sarno, predlaže da se ruska psovka uzme kao osnova za koncept, navodeći, međutim, još 35 korijena koje su sudionici ankete smatrali opscenima (među njima, usput, i takve riječi kao što su "jesti" i "povraćati").

Unatoč vrlo ograničenom broju korijena, rusku psovku karakterizira jednostavno gigantski broj izvedenih riječi. Uz postojeće, stalno nastaju nove. Tako istraživač V. Raskin daje daleko od potpune liste izvedenica iz riječi "e..t" (samo glagoli): e..nut, e..nutsya, e..tsya, e.izdit, e.nut , e. biti, biti, jebati, jebati, jebati, jebati, zaboraviti, jebati, jebati. biti, to.jebeš, to.jebeš , o..jebeš, o..jebeš, stop.en, od..jebeš, od..jebeš, preko.jebeš, preko.jebeš, jebeš, jebeš, jebeš, pod..jebote, ispod..jebote , udar..kuc, raz..kuc, raz..bang, s..kuc, s..dogodi se, s..kuc, jebote..bang, itd.

Nitko sa sigurnošću ne zna odakle ruska psovka. Nekoć popularna hipoteza da smo ga dobili "iz mongolsko-tatarskog jarma" ("tatarska verzija") potpuno je opovrgnuta otkrićem novgorodskih pisama od brezove kore iz 12.-13. stoljeća. Nije bilo moguće to svaliti na jaram. To je i razumljivo, jer je opsceni jezik, na ovaj ili onaj način, karakterističan, očito, za sve jezike svijeta.

Ali postoje i druge verzije. Dvije od njih su osnovne. Prvi je da je rusko psovanje povezano s erotskim poganskim ritualima koji su se igrali važna uloga u poljoprivrednoj magiji. Drugo - psovke su nekada postojale u Rusiji drugačije značenje, na primjer, dvostruko. Ali s vremenom je jedno od značenja istisnuto, ili su se spojila, pretvarajući značenje riječi u negativno.